600 milijardi godišnje za svemir, dok na Zemlji kitovi umiru u plastici

 

Svemir je oduvijek budio ljudsku maštu. Države i privatne korporacije danas ulažu milijarde dolara u projekte vezane uz istraživanje svemira, gradnju raketa, orbitalnih stanica ili misije na Mars.

U međuvremenu oceani, nekoć simbol čistoće i snage prirode, pretvaraju se u odlagališta plastike. Sve češće u medijima gledamo slike mrtvih kitova sa želucima punim plastičnih vrećica, plaža prekrivenih bocama i otpadom umjesto pijeskom ili riba u čijem se tijelu otkriva mikroplastika.

Postavlja se pitanje: jesmo li u potrazi za snovima o osvajanju svemira izgubili iz vida svoju osnovnu odgovornost – brigu o vlastitom planetu?

 

Sadržaj
1. Uvod
2. Odakle dolazi brojka od 600 milijardi?
3. Cijena snova o zvijezdama
4. Zemlja – planet u krizi
5. Nada u jednostavnim, prirodnim rješenjima
6. Zaključak
7. FAQ

 

Odakle dolazi brojka od 600 milijardi?

Procjenjuje se da ukupna vrijednost globalnih izdataka za svemirski sektor – uključujući istraživanje svemira, satelitske tehnologije, znanstvena istraživanja i komercijalne projekte – već doseže oko 600 milijardi dolara godišnje. U tu svotu ubrajaju se i javna sredstva i ulaganja privatnih tehnoloških divova. NASA, Europska svemirska agencija, kao i tvrtke poput SpaceX-a ili Blue Origina natječu se u sve ambicioznijim projektima: od gradnje suvremenih satelita, preko misija s posadom na Mjesec, do futurističkih planova kolonizacije Marsa.

To je impresivna svota koja pokazuje da čovječanstvo ne samo da sanja o zvijezdama, nego je spremno platiti za te snove vrlo visoku cijenu. Problem je u tome što na Zemlji svakodnevica izgleda posve drukčije. Plaže diljem svijeta tonu u plastičnom otpadu. U želucima kitova i morskih kornjača pronalaze se vrećice, boce i drugi otpad koji smo mi – ljudi – nemarno bacili u okoliš. Procjenjuje se da svake godine u oceane završi čak 11 milijuna tona plastike, a ta brojka i dalje raste.

Suočeni s tim činjenicama, nameće se logično pitanje: nismo li pobrkali prioritete?

 

Cijena snova o zvijezdama

Izdaci za svemir nisu samo suhe brojke – iza milijardi dolara stoje konkretni projekti koji potiču maštu. NASA svake godine izdvaja više od 25 milijardi dolara za istraživačke programe, od čega značajan dio ide u program Artemis, čiji je cilj povratak čovjeka na Mjesec i priprema terena za put na Mars. Europska svemirska agencija (ESA) također ulaže u istraživačke i satelitske misije, s budžetom od oko 7 milijardi eura godišnje. Privatne tvrtke – poput SpaceX-a Elona Muska ili Blue Origina Jeffa Bezosa – ulažu milijarde u razvoj raketnih tehnologija i svemirskog turizma, koji bi trebali revolucionirati pristup svemiru.

Razmjeri tih ulaganja ostavljaju bez daha, ali još snažnije djeluje usporedba. Procjenjuje se da bi trošak jedne misije s posadom na Mars mogao dosegnuti čak 100 milijardi dolara. Za usporedbu – prema Programu UN-a za zaštitu okoliša (UNEP) – globalno uvođenje rješenja koja bi drastično smanjila priljev plastike u oceane zahtijevalo bi oko 20 milijardi dolara godišnje. Drugim riječima, za cijenu jednog putovanja na Crveni planet mogli bismo financirati pet godina intenzivne borbe protiv plastične krize na Zemlji.

A ipak, kada je riječ o imidžu, svemir pobjeđuje. Fotografije raketa koje uzlijeću prema zvijezdama, spektakularna slijetanja kapsula i vizije kolonija na Marsu završavaju na naslovnicama i bude kolektivno oduševljenje. U isto vrijeme drama oceana odvija se tiho – daleko od svjetla reflektora. Mrtvi kitovi izbačeni na obalu, sa želucima punim plastike, rijetko postaju medijski simboli usporedivi s raketom Falcon 9.

I tu leži paradoks: ulažemo bogatstva u snove o novim svjetovima, dok naš vlastiti svijet – jedini na kojem zaista možemo živjeti – polako tone u otpad.

 

Zemlja – planet u krizi

Svake godine u oceane dospijeva između 8 i 11 milijuna tona plastike. To je kao da svake minute u more bacimo kamion pun smeća. Razmjeri problema su toliko veliki da znanstvenici upozoravaju: ako se ovaj proces ne zaustavi, do sredine stoljeća u morima će biti više plastike nego ribe – barem kada je riječ o težini.

Plastika ne nestaje. S vremenom se raspada na sve manje čestice – mikroplastiku i nanoplastiku – koje prodiru posvuda. Danas ih pronalazimo u ribama i plodovima mora, koji potom završavaju na našim stolovima. Nalaze se u pitkoj vodi, kuhinjskoj soli, a najnovija istraživanja potvrdila su njihovu prisutnost i u ljudskoj krvi i plućima. To znači da su sintetički materijali, koji su trebali biti simbol udobnosti i napretka, postali neodvojiv dio ljudskog tijela – s posljedicama po zdravlje koje tek trebamo u potpunosti razumjeti.

Najdramatičnije posljedice vide se na mjestima gdje morski strujanja gomilaju otpad u golema nakupine. Najpoznatiji primjer je Velika pacifička mrlja otpada, koja pluta između Kalifornije i Havaja, površine pet puta veće od Poljske. No slične mrlje postoje i u Atlantiku te Indijskom oceanu. Uz obale zemalja Jugoistočne Azije – gdje je infrastruktura za gospodarenje otpadom slabija – plaže podsjećaju na odlagališta, a lokalne zajednice žive okružene sveprisutnom plastikom.

 

Nada u jednostavnim, prirodnim rješenjima

Suočeni s preplavljujućim valom plastike, lako je steći dojam da je čovječanstvo upalo u zamku vlastite udobnosti. Ipak, postoje materijali koji prate čovjeka stoljećima i danas mogu postati stvarna alternativa plastici. Jedan od njih je pluto – obnovljiv, biorazgradiv i u potpunosti ekološki sirovinski materijal. Dobiva se od kore hrasta plutnjaka, bez sječe stabala. Štoviše, skinuta kora nakon nekoliko godina ponovno izraste, pa proizvodnja pluta ne uništava šume, nego čak podupire njihovo očuvanje.

Usporedba pluta s plastikom otkriva upadljive razlike. Plastika se razgrađuje stotinama godina i u praksi nikada potpuno ne nestaje – samo se raspada na sve sitnije čestice koje prodiru u okoliš. Pluto se, naprotiv, u cijelosti biorazgradi, ne ostavljajući za sobom toksične ostatke. Po pitanju trajnosti materijali su često usporedivi – pluto je otporno na vlagu, elastično, lagano i iznimno izdržljivo. No kad je riječ o utjecaju na okoliš, prednost pluta je nedvojbena.

Zato povratak jednostavnim, prirodnim rješenjima – poput pluta – nije korak unatrag, nego promišljen iskorak prema održivoj budućnosti. U svijetu u kojem kitovi tonu, a mora su puna plastike, takve alternative mogu biti ne samo simbol, nego i praktičan alat promjene.

 

Sažetak

Čovječanstvo danas troši na istraživanje svemira i satelitske tehnologije oko 600 milijardi dolara godišnje. Iznos koji izaziva divljenje i pokazuje koliko su naše ambicije dalekosežne. Želimo otkrivati nove svjetove, graditi baze na Mjesecu i spremati se za misije na Mars. No istodobno se na jedinom planetu koji doista imamo odvija drama globalnih razmjera – oceani tonu u plastici, životinje ugibaju sa želucima punim otpada, a mikroplastika prodire u našu hranu, vodu i krv.

Kontrast je upečatljiv. Za djelić troška jedne misije na Mars mogli bismo znatno smanjiti količinu plastike koja završava u okolišu. No u medijskom i imidžnom smislu svemir pobjeđuje probleme koji se odvijaju doslovno pod našim nogama.

Zato, uz velika snoviđenja o zvijezdama, trebamo jednostavne, praktične korake na Zemlji. Primjer prirodnog pluta pokazuje da rješenja mogu biti i ekološka i funkcionalna – dostupna ovdje i sada, bez potrebe za umjetnim supstitutima koji truju okoliš.

Na koncu, pitanje koje bismo si trebali postaviti glasi: želimo li ulagati milijarde u snove o budućnosti na drugim planetima dok naš vlastiti planet polako postaje nepogodan za život? Možda je vrijeme za promjenu perspektive – jer spašavanje Zemlje nije ništa manje ambiciozan izazov od putovanja na Mars.

 

FAQ

1. Koliki su globalni izdaci za svemir?
Procjenjuje se da države i privatne kompanije zajedno ulažu u svemirski sektor oko 600 milijardi dolara godišnje. To obuhvaća znanstvena istraživanja, svemirske misije i razvoj satelitskih tehnologija.

2. Zašto je plastika u oceanima tako velik problem?
Svake godine u mora i oceane dospijeva između 8 i 11 milijuna tona plastike. Onečišćenje ugrožava životinje koje gutaju otpad, a plastika se raspada u mikroplastiku koja ulazi u prehrambeni lanac i na koncu u ljudski organizam.

3. Je li mikroplastika opasna za zdravlje?
Iako se dugoročni učinci mikro- i nanoplastike još istražuju, već znamo da se te čestice nalaze u ljudskoj krvi, plućima, pa čak i u posteljicama. To znači da prodiru u naša tijela, a potencijalne posljedice uključuju hormonske poremećaje, upalne procese i bolesti krvožilnog sustava.

4. Koliko bi koštalo smanjenje plastike u svijetu?
Prema analizama UNEP-a, provedba učinkovitih programa za smanjenje plastike zahtijevala bi oko 20 milijardi dolara godišnje – što je tek djelić onoga što trošimo na svemir.

5. Može li pluto zamijeniti plastiku?
Ne u svim primjenama, ali u mnogima – da. Pluto je izvrsno kao čep za boce, izolacijski materijal, element opreme interijera ili alternativa raznim svakodnevnim dodacima. Za razliku od plastike, u potpunosti je biorazgradivo i ne ostavlja toksične tragove u okolišu.